Diplomatski klub
Studentski kutak

Kako sam iz Švicarske došla studirati na Libertas

Zürich | Dan kad mi je srednja škola priznata i kad sam znala da mi više ništa ne stoji na putu za upisivanje na faks

Zovem se Ivona i imam dvadeset četiri godine. Živim u Zagrebu i studentica sam na Libertas međunarodnom sveučilištu.

Od rujna 2020. sam na desetke puta odgovarala na pitanje „pa kako to da si se iz jedne Švicarske preselila u Hrvatsku?“. Često bi se intonacije na riječima „Švicarska“ i „Hrvatska“ jako razlikovale. Meni je to pitanje dosta besmisleno ali razumijem da će netko, tko misli da je na „zapadu“ bajno, postaviti takvo pitanje.

Evo dragi čitatelju, ovim tekstom htjela bi vam dočarati u kratkim crtama kako sam se ja odlučila na ovakav potez i koje sam kulturne šokove doživjela.

Rodom sam iz Slavonije i nikada prije nisam živjela u Hrvatskoj. Rođena sam krajem devedesetih u Švicarskoj i tamo sam provela cijeli život, od djetinjstva, preko adolescencije pa sve do svojih ranih dvadesetih. Pohađala sam srednju ekonomsku školu a kada se u Švicarskoj pohađa strukovna škola uobičajeno je da radni tjedan bude podijeljen na nekoliko dana škole i nekoliko dana prakse. Praksu sam radila u jednoj od vodećih banaka u kantonu (švicarski ekvivalent za županiju). Ta srednja škola traje tri godine i postoje dva različita profila, s maturom i bez mature. Ja sam srednju završila s maturom, no ta matura mi u Hrvatskoj ništa nije značila, ali o tome kasnije. U ta dva dana škole tjedno smo jedva uspjeli proći najbitnije predmete kao što su ekonomija, računovodstvo, informatika, poslovna informatika, njemački, engleski, francuski i tjelesni odgoj. Dodatni predmeti, matematika i povijest, su samo razredi maturanata pohađali. Navodim ove predmete da se podsjetim svega što sam učila jer je ipak to bilo davne 2012. godine. Navodim sve ovo i da se podsjetim da se školstvo u Švicarskoj jako razlikuje od školstva u Hrvatskoj. Prvi tjedan fakulteta sam se osjećala kao da nikada nisam kročila u neku školsku ustanovu. Artikulacija mojih kolega i svo to znanje koje su oni iznijeli je meni bilo fascinantno pa čak i malo zastrašujuće. „Vadila“ sam se stalno na to da „sam ja ipak odrasla u drugome okruženju i mi pola toga nismo učili“. Ali nije to neka isprika, to je stvarnost. Evo zadnji primjer je bio na kolegiju „Uvod u povijest civilizacija“ kada sam prvi put čula za Sumerane. O Egipćanima smo pričali u osnovnoj školi i nešto malo u srednjoj, ali Sumerane spomenuli nismo. Čak sam išla tražiti u starom udžbeniku i stvarno se nigdje ne spominju. S ovim svime želim reći da mnogima u Hrvatskoj možda nije ni jasno, koliko je naše školstvo kvalitetno, koliko se toga uči i koliko znanja djeca i mladi u Hrvatskoj imaju.

Jedina negativna stavka su možda jezici. Dosta mojih poznanika i kolega s fakulteta mi priča da su dosta površno učili jezike kao što su to njemački, francuski i španjolski. Tu se onda opet Švicarci razlikuju. U Švicarskoj svaki učenik mora pohađati dva od četiri nacionalna jezika. Jedan mu je materinji (ili se bar tako smatra) a drugi je onaj koji se pored materinjeg najviše koristi u državi. Uzmimo primjer: meni je njemački bio glavni, materinji, zato što sam živjela u njemačkom dijelu. Francuski sam dakle učila kao drugi jezik. Engleski se uči zato što je svjetski i zato što smatraju da se bez engleskog ne može. U zadnjim razredima osnovne pa onda sve do u srednju školu postoji mogućnost za dodatnim jezicima poput talijanskog, latinskog ili španjolskog.

Voljela bih u budućnosti čuti da vodstvo Republike Hrvatske poradi na tome da se ulaže u školstvo. Ipak su nam djeca i mladi budućnost i na njih se trebamo osloniti i njima pružiti sve što je u našoj moći da oni imaju bolje sutra pa tako i generacije nakon njih. Evo malo sam se zanijela u filozofiranju i maštanju, ispričavam se. Idemo dalje.

Spomenula sam da mi švicarska matura ništa nije značila ili i dalje ništa ne znači u Hrvatskoj. Da, dragi čitatelju, tko bi rekao, da matura iz jedne tako lijepe i uređene države kao što je to Švicarska ništa ne znači. Ni matura, ni njemački kao materinji jezik. Pitate se zašto? Zato što Švicarska nije u Europskoj uniji. Meni je to bilo jasno, ali ipak sam bila jako razočarana kada sam shvatila, da se tako lako na neki državni fakultet u Hrvatskoj ne mogu upisati. Na sve strane se pokušava vratiti dijasporu, ili je to barem nekim političarima bilo u interesu, ali onda kada se izjasni želja za time, sve postane malo kompliciranije. Neki bi sad možda rekli, dobro pa zašto si tako dugo čekala poslije završetka srednje škole? U Švicarskoj je uobičajeno da će netko poslije srednje ekonomske škole raditi dvije pa sve do pet godina u poduzeću gdje je radio/-la praksu i tako steći radno iskustvo. Puno njih onda upiše smjer ekonomije na veleučilištu i tako bude jedan od milijun koji imaju prvostupničku diplomu ekonomije. Još jedan mali kulturni šok ovdje: u Švicarskoj to već jako puno znači kada netko ima bachelor’s degree. Shvatila sam da je to u Hrvatskoj, ne želim reći bezvrijedno, ali „ako nemaš pet godina faksa, kao da nisi bio na faksu“.

Kako sam ja srednju školu završila 2015. godine meni je bilo jako smiješno kada sam u prvome tjednu na fakultetu čula kako su otprilike 80 % kolega tek izašli iz srednjoškolskih klupa. Još danas me znaju zezati kako sam jedna od najstarijih u grupi. Ali neka, volim biti okružena mladim ljudima. Prošlih pet godina sam na poslu bila okružena ljudima koji su imali između 30 i 50 godina, tako da malo promjene ne škodi.

Tako puno riječi a još nisam odgovorila na krucijalno pitanje „zašto?“. Iz nekih privatnih razloga želja za nekom promjenom i želja za domovinom je sve više i više u meni rasla. Kroz odrastanje nikada nisam imala nekih teških oblika diskriminacije, ali je opće poznato da ljudi, kojima prezime završava na -ić imaju teži život u Švicarskoj. Mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko puta sam bila direktno diskriminirana zbog toga, ali zato ne mogu nabrojati koliko puta su mi prezime pa čak i ime (da, Ivona, pet slova, jako teško za zapamtiti) krivo napisali i izgovorili. Bila sam Balatić, Balačić, Balašić, Balšić, Balatvić, Ivana, Ivanka, Yvonne. Sve sam bila, ali samo rijetko sam bila Ivona Balažić. Nikada neću zaboraviti prvo prozivanje na nastavi na fakultetu. Profesor je bez ikakvih problema točno izgovorio moje ime i prezime. To sad možda zvuči smješno. Ali eto, meni je to puno značilo i dalje puno znači.

I možda najveći kulturni šok: ljudi su toliko opušteniji nego na „zapadu“ ili točnije u Švicarskoj. Ne kažem da nam sve treba biti svejedno, ali trebamo živjeti život u nekom normalnom tempu. U Švicarskoj toga nema. Tamo se radi od 8 do 17 sati, nerijetko čak i duže. I koliko god netko odlično radio svoj posao, nadređeni će uvijek tražiti više i više. I što više netko radio to manje će on imati slobodnog vremena i to brže će mentalno nastradati. Znam na desetke ljudi s kojima sam radila i koji su doživjeli burn-out. Na poslu se to tretiralo kao tabu temu. Samo se jednog dana shvati da jedna osoba fali i da ostatak tima sada mora dati i onih 150 posto koje je ta osoba dala. Radni tjedni tako jako brzo prerastu sa 42 sata na 50 sati i tako dalje. Ne kažem da toga nema i u Hrvatskoj, ali možda ipak malo manje. Ljudi ovdje znaju uživati i odmoriti se. Moj tetak u Njemačkoj ima običaj reći: „na zapadu ti samo treba pidžama i radno odijelo“. Apsolutno podržavam tu njegovu teoriju. I još jednom da se vratimo na ono „zašto?“. Shvatila sam da je život prekratak i da se nekada treba malo pomaknuti iz svoje comfort zone. Tek tada možemo nešto postići, na sebi poraditi i na kraju biti sretniji. To želim i vama dragi čitatelju. Život je pun iznenađenja. Da je meni netko prije godinu dana rekao da ću pisati ovaj članak za Diplomatski klub Libertasa, ne bih povjerovala.

Na ovome bi se mjestu htjela zahvaliti svima koji su mi pomogli pri upisu na Libertas međunarodno sveučilište. A Libertasu hvala što prima i nas „smrtnike bez državne mature“ (s položenim razredbenim ispitom).

Ps. U ovome tekstu iznosim svoje mišljenje i svoja iskustva. Nikako ne želim reći da je jedna država apsolutno dobra ili apsolutno loša. Nikada ne smijemo gledati na stvari crno-bijelo. Ovime sam samo malo htjela dočarati svoj akademski i životni put.

Related posts

Kviz općeg znanja

Robert Matijević

Pet aplikacija za peticu u indeksu

Monika Butinski

Kviz o Američkim predsjednicima

admin

Leave a Comment