Ekoosustav planeta Zemlje nedvojbeno je jedinstven, to jest jasno je da klimatske promjene zahvaćaju sve dijelove planeta. Osim prirodnih katastrofa kao primarnog, njima uzrokovanog, problema, postoje i oni gospodarski te ekonomski koji se najsnažnije manifestiraju u slabije razvijenim zemljama, no zbog sve većeg stupnja globalizacije posljedice snose i zemlje postindustrijskog svijeta.
Kada govorimo o klimatskim promjenama, iako to nisu sinonimi kao što se koristi u medijima, važno je naglasiti globalno zatopljenje kao uzrok koji dovodi do ostalih disbalansa poput otapanja ledenjaka, podizanja razine mora, manjka pitke vode, prirodnih nepogoda poput uragana i požara, širenja bolesti i narušavanja bio raznolikosti s jedne strane izumiranjem ugroženih vrsta, a s druge strane pojačanim razmnožavanjem drugih. Posljednjih godina, posljedice postaju sve ozbiljnije i vidljivije. Skoro svake godine dolazi do rušenja rekorda u toplinskim valovima i otapanju ledenjaka, također na Sjevernom polu zabilježena je najniža količina leda ikad. Proučavanjem prošlosti našeg planeta možemo primijetiti da klima nikada nije bila statična te da su njezine promjene normalna pojava, no problem je nastao umjetnim ubrzavanjem toga procesa ljudskim djelovanjem, zagađivanjem okoliša i prekomjernim emitiranjem takozvanih stakleničkih plinova.
Globalno zatopljenje uzrokovano je efektom staklenika, prirodnim procesom pomoću kojeg atmosfera zadržava dio sunčeve topline, što omogućava povoljne životne uvjete na Zemlji. Prema dosadašnjim istraživanjima, bez efekta staklenika temperatura na Zemlji bila bi niža za približno 33 stupnja celzijusa. Problem je nastao zbog disbalansa uzrokovanog ljudskim utjecajem. Od početka industrijske revolucije, emisije plinova kao što su ugljikov dioksid i metan dramatično su porasle. Danas postoji oko 40% više ugljikovog dioksida u atmosferi nego u vrijeme prije masovne industrijalizacije. To znači da je temperatura površine Zemlje porasla za približno 1 stupanj s obzirom na početak dvadesetog stoljeća. U posljednje 22 godine, 20 od njih bilježile su toplinske rekorde.
Podizanje razine mora jedna je od najozbiljnijih posljedica globalnog zatopljenja. Priobalna područja spadaju u najgušće naseljene dijelove svijeta, zbog čega su posebno ranjiva u ovom kontekstu. Istraživanja diljem svijeta pokušavaju dati odgovore na pitanje koliko brzo i u kojoj mjeri će doći do podizanja morske razine, pri tome treba uzeti u obzir da osim ljudskog djelovanja morska razina ovisi i o prirodnim pojavama poput micanja tektonskih ploča. Morska razina u prosjeku može se promijeniti do 10 metara u periodu od nekoliko stoljeća. U zadnjih 3 milijuna godina intenzitet promjena bio je značajan zbog završetka ledenog doba, stoga povijesno gledajući ova pojava nije neuobičajena, no ako uzmemo u obzir da je u posljednjih desetak godina razina svjetskog mora nadprosječno narasla primjećujemo da postoji problem. Predviđanja tvrde da bi do 2100. morska razina mogla narasti za 59 centimetra i to bez da uzmemo u obzir mogućnost otapanja velikih ledenih masa.
Od industrijske revolucije u Zemljinu atmosferu je ispušteno preko 1.5 trilijuna ugljikova dioksida. U 2019. godini ispuštalo se približno 50% više nego u 2000. i skoro tri puta više nego 1997. godine. Kao što je prethodno navedeno, ugljikov dioksid nije jedini, već samo jedan od stakleničkih plinova koji pridonose zagrijavanju planeta. Način na koji se može zaustaviti ubrzanje klimatske promjene je hitno smanjivanje emisija stakleničkih plinova koje proizvodimo.
Premda su se u načelu sve zemlje složile u ostvarenju tog cilja, ne mogu se složiti tko je odgovoran ili tko bi trebao preuzeti najveći teret. Razvijene zemlje ističu svoje napore u doprinošenju smanjenju emisija, uz to činjenica je da velike zemlje u razvoju poput Kine trenutno ispuštaju najveću količinu CO2.
Suprotno tome zemlje u razvoju ističu kako su emisije zapadnih zemalja rezultat luksuznog življenja, dok je njihov razlog preživljavanje. Ostali bogate zemlje nazivaju licemjerima koji su se obogatili zagađivanjem bez ikakvih ograničenja te sada očekuju od drugih da zaustave industrijalizaciju i razvoj. Iako se ovaj članak bazira na ulozi država, ne smijemo zaboraviti na odgovornost pojedinca i privatnog sektora. U 2017 ljudi su ispustili oko 36 milijarde tona ugljikova dioksida. Više od 50% došlo je iz Azije, slijede ju Sjeverna Amerika sa 18% i Europa sa 17%, dok Afrika, Južna Amerika i Oceanija zajedno pridonose samo 8%. Kina je uvjerljivo najveći uzročnik sa 10 milijardi otpuštenih tona ugljikova dioksida svake godine ili 27% kada govorimo o ukupnim svjetskim razmjerima. Slijede ju SAD sa 15% i Europska Unija sa oko 10%. Sve skupa ovo je više od polovice ukupne svjetske emisije CO2. Jasno je da bez volje i akcije ova tri industrijska giganta čovječanstvo neće postati oslobođeno emisije ugljika niti će spriječiti klimatske promjene. Slijedeći na popisu su Indija sa 7%, Rusija sa 5%, Japan sa 3% i Iran, Saudijska Arabija, Južna Koreja i Kanada s oko 2%. Zajedno s prva tri, 10 najvećih zagađivača odgovorno je za 75% ukupne svjetske emisije stakleničkih plinova.
Nije dovoljno gledati samo sadašnju situaciju. Ako gledamo na zagađenja kroz povijest, statistika se drastično mijenja. Sjedinjene Američke države su odgovorne za 25% onečišćenja, otpuštajući 400 milijardi tona, ponajviše u 20. stoljeću. Drugo mjesto zauzima Europska Unija sa 22%, nakon koje dolaze Kina sa 13%, što možemo vidjeti da je oko polovice ukupne američke emisije. Doprinos Indije smanjen je na 3% baš kao i cijela Afrika te Južna Amerika.
Zanimljivo je navesti da iako Njemačka danas proizvodi svega 2%, kroz povijest je uzrokovala 6% ispuštanja ugljikovog dioksida što je jednako Africi i Južnoj Americi zajedno. Stoga je očito da su ubrzane klimatske promjene uistinu odgovornost razvijenog svijeta. Uzmemo li u obzir povijesne podatke teško je reći da odgovornost za klimatske promjene pada na zemlje u razvoju.
Fokusiranjem na države miješaju se dvije stavke: populacija i ukupna emisije plinova. Naravno ako država ima vise stanovnika njezina emisija u načelu će biti veća, stoga je bitno razmotriti koje zemlje emitiraju najviše ugljikova dioksida po stanovniku. Prosječan čovjek je odgovoran za približno 5 tona ugljikova dioksida godišnje. Države sa najviše ispusnih plinova po osobi su one vodeće u naftnoj i plinskoj industriji. U 2017. Quatar je imao najveće emisije sa visokih 49 tona po osobi, a slijede ga Trinidad, Tobago, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Brunei, Bahrain i Saudijska Arabija. Iako smo vidjeli da u globalnom postotku nije velika, s obzirom na broj stanovnika, Australija ipak ima značajan ugljični otisak sa 17 tona po stanovniku godišnje. Nakon nje dolaze SAD i Kanada sa 16 tona.
Kina je trenutno najveći svjetski zagađivač no istovremeno ona je najmnogoljudnija zemlja svijeta sa preko 1,4 milijarde ljudi, to jest 18.5% svjetske populacije. Po osobi ona emitira manje od ostalih industrijskih blokova no i dalje prelazi prosjek sa 7t. Povijesno emisije CO2 usko su povezane sa visokim životnim standardom. Bogatstvo je jedan od najjačih pokazatelja našeg ugljičnog otiska jer kako se od siromaštva pomičemo prema bogatstvu, ljudi dobivaju pristup električnoj energiji, grijanju, klima uređajima, rasvjeti, modernom kuhanju, automobilima, avionima, pametnim telefonima, računalima i drugom suvremenim pogodnostima. Veliki rast zagađenja u Kini povezan je sa najvećim smanjenjem siromaštva zabilježenim u povijesti.
Usporedimo li emitiranje CO2 po dohotku, možemo vidjeti da je polovica najrazvijenijih zemalja odgovorna za 86% svjetske emisije, naspram siromašnije polovice sa samo 14%. Prosječni Nijemac otpušta pet puta više stakleničkih plinova od prosječnog Indijca. U samo 2.3 dana prosječni Amerikanac emitira 16 tona, to jest jednako koliko i prosječni Nigerijac u godini dana. Još jedan problem je što su države koje najmanje pridonose zagađenju, ubiti najjače pogođene njegovim posljedicama. Posljedice bi mogle biti nedostatak hrane, sukobi oko resursa, jače i češće prirodne katastrofe, što dovodi do velikih migracijskih pokreta.
Većina današnjih bogatih zemalja u dobroj su poziciji pošto su se obogatili pomoću fosilnih goriva, industrijalizacije i stoljetnog iskorištavanja planeta. Imaju veliki povijesni ugljični otisak, a zbog sadašnjeg bogatstva njihovo stanovništvo uzrokuje veliki osobni otisak. Najbogatije zemlje imaju resurse i visoko obrazovanu radnu snagu i tehnologiju da razviju jeftinija rješenja s niskim ugljičnim otiskom koja bi mogli proširiti svijetom, ko ne želimo da siromašne zemlje postanu ovisne o fosilnim gorivima, ta tehnologija treba biti jeftinija i dostupnija. Cijena obnovljivih izvora energije ubrzano pada i razna rješenja su na vidiku za različite sektore, ali to se mora dogoditi ubrzo. Odluče li se imućne zemlje ozbiljno uhvatiti u koštac sa nadolazećim klimatskim promjenama, ostatak svijeta bi ih slijedio jer nema drugog izbora, isto kao kad je Europska Unija povećala standarde energetske učinkovitosti za tehnologiju, ostatak svijeta ih je također preuzeo kako bi bili konkurentniji u trgovini sa njima. Sve navedeno ne znači da su ostali oslobođeni odgovornosti. Kina je danas najveći emiter ugljikova dioksida i kineska je odgovornost da raste na način koji će vremenom omogućiti prelazak na nula ugljične emisije.
Naglasak u ovome članku stavljen je na države, možemo zaključiti da je jedan od vodećih problema pri rješavanju krize prebacivanje odgovornosti među glavnim akterima. Jučerašnja neodgovornost ostalih, samo je loša izlika za ponavljanje istih grešaka danas, klimatske promjene su svjetski problem i nijedna zemlja ih ne može riješiti sama. Nikad prije nismo imali ovoliku potrebu za međunarodnom suradnjom, globalno zatopljenje ne pita od kuda dolaze staklenički plinovi, njihove posljedice pogađaju cjelokupno čovječanstvo.
Skoro svake godine svjedočimo novom rekordu, bio on najjači toplinski val ili pak pojačano otapanja ledenjaka. Usprkos osvještavanju problema, novim politikama i tehnološkom razvoju međunarodna zajednica još uvijek nije uspjela uhvatiti korak sa klimatskim promjenama.
Posljedice bi mogle planet Zemlju dovesti u stanje s uvjetima nemogućim za normalan nastavak života, pod tim spadaju suša, nestašica pitke vode i plodnog tla, velike temperaturne oscilacije i tomu slično. Situacija se pogoršava iz dana u dan, stoga što se prije prilagodimo i napravimo drastične promjene, to su veće šanse za uspjehom. Postoje znanstvena predviđanja koja nam još uvijek ulijevaju nadu u smirivanje situacije, no ukoliko se kolektivno ne uhvatimo u koštac s problemom, stanje bi moglo izmaknuti kontroli.