Diplomatski klub
Svijet

KOLATERALNA ŠTETA ILI… ?

U 21. stoljeću pojam rata definira novu vrstu borbe, a glavna ugroza međunarodne stabilnosti nastaje od agresivnih zemalja i terorističkih činova iz razloga ne poštivanja priznatih teritorijalnih granica.

Za razliku od ratova vođenih u prošlosti , pobjeda nije poraz protivničke vojne snage , već poraz njihove političke volje.

Nakon dugih 20 godina, SAD dolazi do neizbježnog zaključka o okončanju svoje vojne intervencije u Afghanistanu. Vijest koja je uzeta sa rezervom, potkrepljena je postignutim sporazumom o smanjenju razine nasilja uslijed mirovnih pregovora.

Tu je diplomacija glavni instrument na međunarodnoj sceni, u ovim teškim vremenima u kojima se cijeli svijet nalazi pred nikad viđenim izazovima.

Užurbano,  sklopljenim sporazumom koji predviđa primirje na 14 mjeseci, tijekom kojih će se provoditi postupno povlačenje američkih trupa, postavlja se pitanje gdje je vlada Afghanistana, koja je trebala sudjelovati u isto?

Ideja o pregovorima nije rođena s sada već bivšim predsjednikom Donaldom Trumpom, ona potječe od ustoličenja bivšeg predsjednika Baracka Obame i bivše državne tajnice, Hillary Clinton, iako je sadašnji predsjednik Joe Biden u namjeri o povlačenju dosljedan, teško da postoji bilo kakvo vojno rješenje za Afghanistan, jer samo stanje u toj zemlji se još nije stabiliziralo.

Očekivati definitivni vojni napredak bilo bi nerealno, jer je situacija u toj zemlji vrlo znakovita, što pokazuje da svakoj okupacijskoj upravi prije ili kasnije dođe kraj.

Ostaje za vjerovati da talibani i vlada traže načina kako postići toliko željeni politički kompromis, iako to za talibane znači da i posljednji strani vojnik prvo treba napustiti zemlju.

Situacija je prilično složena, jer su talibani dovoljno moćni da upravljaju političkim procesima, pa nije dvojbeno da se čovjek upita “ Tko će?” i “Kako?” pregovarati.

Ne vjerujući da je ovo kraj već početak novog poglavlja, SAD-u ide u prilog i sama činjenica da je barem vojno srušio i porazio Al-Qaidu, ubivši 2011g. lidera organizacije,  Osama Bin Laden. No, ostaje nesporna činjenica, da svi kasniji napadi i strategije nisu uspjeli uništiti ili zaustaviti same talibane.

Nakon Vijetnama i Iraka , čini se da je SAD izgubio i svoj treći veliki rat koji je ujedno i  najduži.

Rat u Afganistanu je sukob pobunjeničkog karaktera i odraz ravnoteže snaga na terenu.

Sturktura samog stanovništva, etnička pripadnost i  politička scena je razlog da slabija strana koristi elemente iznenađenja, napadajući političke i ideološke ciljeve te državne simbole, što dovodi  do očekivanog ishoda.

Napadom na World Trade Center u New York-u,11. rujna 2001.g., smatra se početkom globalnog rata protiv terorizma.

Afghanistan je pretežno planinska zemlja, pa sam taj geografski čimbenik daje značajnu prednost lokalnim akterima.

U državi multietičkog i i multijezičnog karaktera, te tradicionalnog načina života, gotovo da nije postojala ni jedna demokratska institucija do dolaska američke intervencije, kako bi „pomogla“ novoj afganistanskoj vladi izgraditi legitimne vladajuće institucije.

Rasprostanjena korupcija i ograničeni kapiciteti, jedan su od glavnih problema u razvoju ove zemlje.

Potporu pobunjenicima u Afghanistanu pruža i Pakistan, čija je uloga značajna i potvrđena i nakon ubojstva Bin Ladena, koji je imao skrovište u toj zemlji, što je bacilo sjeme sumnje na iskrenost pakistanske vlade i njenim nastojanjima i volji za borbom protiv teroirizma.

Iako međunarodna zajednica višegodišnjim angažmanom ulaže napore i znatna financijska sredstva kako bi uvela učinkovitije i stabilno vladanje, ne postoji državna birokracija koja je sposobna za upravljanje tom zemljom.

Pobunjeni i dalje pokušavaju pridobiti naklonost što većeg broja lokalnog stanovništva jer su visoko motivirani i prilagodljivi.

Nemoćan da ostvari pobjedu, SAD je konačno odustao od vojnog rješenja i samim tim prihvatio pregovore .

„Afghanistanski papiri“ – tajni dokument koji je otkrio pravu istinu službene politike prešućivanja, sadrži navode da je na ratnoj fronti sve pod kontrolom, što je bilo daleko od istine.

To nas pokušava vratiti u daleku 1971g. i rat u Vijetnamu, kada su nova otkrića u tzv. „Pentagonskim papirima“ jasno definirala da se taj rat ne može dobiti i da je samo pitanje vremena povlačenja SAD-a.

Još jednom je imperijalna sila izgubila od domorodačkih boraca, konačno i nedvojbeno, prihvativši činjenicu da kad se predugo bori protiv relativno slabije strane i sama oslabi .

Svoju povijesnu lekciju naučile su sve imperije i to, od perzijske i mongolske do britanske i sovjetske, koje su doživjele poraz u Afghanistanu.

To ujedno daje i Afghanistanu priliku da izvuku pouku iz vlastitih lekcija.

Da li će afghanistanski narod znati izgraditi održivi mir nakon odlaska vojnika i osoblja 36 članica NATO-a i partnerskih zemlja ostaje za vidjeti, no ostaje i sjeme sumnje i sama činjenica da je trenutna procjena stanja da tu zemlju čeka dug i krvav građanski rat.

„Mudri uči iz grešaka drugih, pametni iz vlastitih, a glupi ne nauče ni od jednih.“

 

Related posts

TALIBANI-IMPERIJALNO STRAŠILO

Tia Milovac

BALKAN – ZATIŠJE

Tia Milovac

Tenzije na granicama Kirgistana i Tadžikistana

Antonio Obradović

Leave a Comment