Diplomatski klub
Intervju

Mladi u središtu povijesti: Armenija

Izvor: Pixabay

Napomena: Članak opisuje osobno iskustvo intervjuirane osobe i izražava njegove stavove a ne nužno stavove autorice članka, Diplomatskog kluba ili Sveučilišta.

“Potpuna mobilizacija”, “ratno stanje” i “žrtve” su pojmovi koji na svoj spomen bude neugodne osjećaje. Preživjeti rat te živjeti nakon njega je konstantna borba za dostojan život u kojoj pojedinac pokušava pronaći mir i sreću bez obzira na stvari koje je proživio i s kojima živi. Jutro 27. rujna 2020. za Armence bio je početak agonije s kojom i dalje žive. Sukob oko Gorskog Karabaha (Artsakha) je eskalirao te je počeo rat.

U želji da shvatim sukob oko Artsakha obratila sam se Johnyu Kondakjinu, mladom Armencu koji se bori živjeti s posljedicama rata.

Možeš li nam se predstaviti?

Moje ime je Johny Kondakjian. Armenac sam iz Sirije, imam 33 godine te sam rođen u Aleppu. Bavim se fotografijom i snimanjem.

Preselio sam se u Libanon 2000. godine kada je moja majka umrla te sam živio tamo 15 godina. Pružila mi se šansa da posjetim Armeniju 2015. godine. Od djetinjstva nam naše obitelji pričaju o Armeniji te o Ararat za koju smatramo da joj povijesno pripada, ali zbog nepravednih ratova, moći i politike sada je u rukama Turske. Nakon svog prvog posjeta Armeniji odlučio sam se preseliti te ostaviti Libanon zbog puno razloga: sigurnost, želio sam živjeti armenijski život te sam želio upoznati svoju domovinu. Od 2015. do sad živim ovdje osim 2018/2019 kada sam volontirao u Poljskoj u knjižnici.

Moji interesi su fotografiranje, putovanje, planinarenje te me svakako zanima politika zbog iskustava koje sam prošao još kao dijete u Siriji, Libanonu te sada Armeniji jer su ova područja uvijek goruća.

Koliko dugo problemi s Nagorno Karabakhom postoje?

Na armenskom se Nagorno Karabah kaže Artskah.

Ukratko, problem počinje 1988. u Sovjetskom savezu (Azerbajdžan, Armenija i Gruzija su bile dio Sovjetskog Saveza). Moramo razumijeti kako je Karabakh (ili Artsakh) uvijek povijesno bio dio Armenije sa 80% armenijske populacije. Tijekom 1988. Azerbajdžan je započeo operaciju etničkog čišćenja. Armenija je odgovorila otporom. Raspadom Sovjetskog saveza 1991. godine Armenci u Artsakhu su pokrenuli referendum za neovisnost i autonomnost ali Azerbajdžan to nije prihvatio te je inzistirao da je Artsakh njihova zemlja.

Rat je započeo 1988. godine te je završio 1994. godine oslobađanjem svih gradova Armenije što je rezultiralo našom neovisnoću koju smo nažalost stekli silom i ratom jer je to izgleda jedini jezik koji Azerbajdžan razumije. Tokom svih ovih godina rat je počinjao i odvijao se na granicama naših zemalja. Prekid vatre bi bio čest pa bi tako rat trajao par dana. U travnju 2016. Azerbajdžan je pokušao pridobiti novi teritorij. Rat je završio s preko 100 mrtvih.

Kada su problemi ponovno počeli?

 Problem TRAJE od 1994. kada smo pobijedili te oslobodili Artsakh.

Dopustite mi da spomenem da je mjesec dana prije zadnjeg rata Azerbajdžan počeo napadati naše pozicije u regiji Tavush u kojoj su se koristili izraelski dronovi. Taj napad je trajao samo dva dana, ali je bilo mrtvih. Siguran sam da je to bila priprema za veliki rat koji je bio planiran i čekao je zeleno svijetlo kako bi mogao početi 27. rujna 2020. godine.

Kada si shvatio da će početi rat?

Osjetio sam da će rat uskoro početi, ali kao i svi ostali nikada nisam mislio da će početi tako brzo. Sjećam se kada je turski predsjednik Erdogan rekao da će nakon Libije riješiti problem Karabaha te da će poduprijeti azerbajdžanskog predsjednika Alieva u njegovoj borbi da osvoji svoju zemlju natrag. Isprobavao je bespilotnu letjelicu poznatiju kao dron Bayraktar čije su dijelove proizvele Austrija, SAD, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo i Izrael. Govorio je kako je dron Bayraktar stopostotno oružje turske vojske. Oko mjesec dana prije rata Turska i Azerbajdžan su imali zajedničku vojnu vježbu u odvojenoj autonomnoj državi Nahčivanu. To je bio prvi put da su Turska i Azerbajdžan zajedno imali veliku vojnu vježbu na njihovom teritoriju. Mislim da je pravi razlog ove vježbe bio priprema za veliki rat, priprema za napad, vjerujem kako je Erdogan poslao svoje dronove sa svom svojom teškom artiljerijom te da ju je ostavio ondje kako bi je imao spremnu za korištenje protiv Armenije. Ja sam tada osjetio da će rat u Armeniji uskoro početi. To vrijeme je bilo vrlo stresno. Naviknuli smo se na rat, ali nikad nisam mislio da će biti ovako bolno sa silnim žrtvama.

Što si radio 29. rujna 2020. ?

Jutro 29. rujna 2020. bilo je normalno kao i svako drugo jutro. Probudio sam se i plan je bio  kako ćemo prijatelji i ja krenuti autom do stare armenijske crkve u regiji Tavush gdje ćemo planinariti. Put autom traje skoro tri sata. Putem smo prošli pored prekasnog gradića koji se zove Dilijan. Tada smo osjetili da se nešto događa jer smo na putu prema gradu vidjeli puno vojne opreme. Ljudi u toj regiji su se navikli vidjeti rat jer svake godine Azerbajdžan postavi tešku artiljeriju uz granicu pa ukoliko vidite vojsku, tenkove i topove to znači da će se nešto dogoditi.

Odmah sam otvorio Facebook aplikaciju kako bi vidio što se događa. Tokom vožnje smo nailazili na armenijsku vojsku. Mahali smo im kako bi ih pozdravili i pomolili smo se da ih zaštitimo. Bilo mi je jasno da rat počinje, ali kako i gdje će početi te kako će završiti nitko nije znao…

Pročitao sam prvi članak koji sam vidio te je pisalo kako je Azerbajdžan počeo napadati uz granicu s Artsakhom sa svim mogućim oružjima. To je bio agresivan napad velikih razmjera. Nažalost, od prvog trenutka, na meti su bili i civili.  Moje misli i osjećaji su bili pomiješani: bio sam ljut, zabrinut, izgubljen, konstantno sam analizirao situaciju. Prijatelji i ja smo komentirali kako ovo neće trajati više od jednog ili dva dana te da će nakon sve ponovno biti normalno. Počeo sam razmišljati o mladim vojnicima, njihovim obiteljima i voljenima koji ih čekaju da se sigurno vrate kući, no nažalost puno ih se nije vratilo kući, puno ih je nestalo, a puno ih je zatočeno u zatvoru u Baku.

Kako je ova situacija utjecala na tvoju obitelj, prijatelje i poznanike?

Svojim sestrama nisam rekao što se događa jer nisam želio da budu zabrinute zbog mene. Kasnije su saznale što se događa jer su gledale vijesti i vidjele moje objave na Facebooku. One žive u drugoj državi. Možemo reći da je ova situacija utjecala na cijelo stanovništvo Armenije jer smo uvijek u opasnosti. Naši neprijatelji stalno planiraju i pokušavaju nastaviti ono što je Otomansko Carstvo započelo, a to je genocid nad Armencima koji se odvijao od 1915. do 1917. u kojem je ubijeno 1,5 milijuna Armenaca. Kao što sam spomenuo, navikli smo se živjeti u opasnosti i gledati rat svojim očima.

Želim reći da taj dan nismo ispunili svoj plan nego smo stali negdje gdje možemo nastaviti sa svojim danom, malo planinariti i podružiti se jer su ceste bile pune raznih vojnih vozila stoga nismo željeli ometati promet. Putem smo slušali radio i čitali novosti. Hodali smo prirodom, radili smo ono što volimo no bili smo pod velikim stresom. Po povratku s planinarenja vidjeli smo grupu mladića koji su roštiljali i uživali u životu kao da se ništa ne događa. Kada su nas ugledali pozvali su nas da im se pridružimo. To je bilo tipično armensko gostoprimstvo. Bio sam znatiželjan pa sam ih upitao: ,, Dragi ljudi, što radite ovdje! Zar vi ne znate da je rat počeo?”. Pogledali su me u oči te je jedan od njih sa smiješkom na licu stavio svoju ruku na moje rame i rekao : ,,Da, mi znamo što se događa! Zato smo mi prijatelji došli ovdje popiti zadnje piće te pojesti zajedno jer svi idemo u rat kao volonteri, ali sada hajmo nazdraviti!”. Tada sam postao jako emotivan, osjetio sam puno emocija te nisam mogao izraziti svoje osjećaje do sada. Ne znam jesu li se svi vratili kući sigurni, jesu li zatočeni, jesu li nestali…

Kako si se odlučio uključiti?

Nisam bio blizu prve crte, otišao sam u grad koji se zove Karvachar koji se nalazi u Artsakhu te se nalazi između prve crte i armenijske granice pa je kao takav vrlo važno strateško mjesto kojeg možemo nazvati štitom Armenije. Sada je nažalost pod vlasti Azerbajdžana. Postao je granica s Armenijom, tako blizu jezeru Sevan i njegovim visokim planinama s brojim rijekama koje su izvor vode za cijelu Armeniju.

Vjerujem kada su tvoja država i nacija u opasnosti da se svi moramo dignuti te napraviti sve što možemo, ponuditi sve što imamo pa tako i naše vještine kako bi smo bili korisni. Nisam želio primiti pištolj i otići u borbu. Nisam se bojao, ali sam želio koristiti svoje vještine, želio sam biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Nemam formalnu vojnu obuku pa vjerujem da bi bio beskoristan ili uznemiren u ratu jer u ovakvim situacijama emocije ti nikad neće pomoći. Kako bi se otišao boriti kad se ne znam boriti, to bi mogao biti samo problem. Kako bi to moglo utjecati na mene? Kako bi to utjecalo na meni bliske ljude? Moj prijatelj i ja smo odlučili nazvati našeg prijatelja koji živi u Karvacharu te mu rekli kako ćemo doći i donijeti hranu, lijekove, baterije, gorivo, što god treba i što im god hitno treba. Naravno, nikome nisam spomenuo kud idem. Ni prijateljima ni sestrama (mama i tata su umrli kad sam bio dijete) pa sam odlučio da ću polako reći sestrama da sam tamo. Nakon prvog tjedna provedenog u Karvacharu objasnio sam sestrama da nema razloga za brigu, da sam daleko od direktne opasnosti. Sestre su bile uznemirene te su me molile da se vratim natrag u Yerevan (glavni grad Armenije), bojale su se da će me izgubiti kao što su izgubile majku i rekle su da bi majka bila nesretna da je živa. ,,Ne želimo provesti život plačući ukoliko ti se nešto dogodi” zaključile su.  Razumio sam njihove osjećaje jer to je svaka obitelj u Armeniji osjetila. Nažalost, puno obitelji je izgubilo svoje najmlađe sinove, jedine sinove, maloljetne sinove koji nisu završili srednju školu ni fakultet, neki su zatočenici, neki su postali očevi, neki su se oženili, neki su se planirali oženiti…

Obećao sam im da neću ostati dugo i da se nikada neću vratiti u Karvacharu, ali već sam tamo proveo jedan mjesec. Vraćali smo se jednom tjednom. Skupljali smo što smo mogli skupiti od potrepština, pitali smo prijatelje imaju li oni što za donirati jer sve može biti korisno za ljude u tom području.

Što mi je bilo u glavi? Puno pomiješanih osjećaja. Razumjeli smo da je ovaj put stvarno počeo rat. Razumjeli smo da je ova situacija vrlo, vrlo ozbiljna i da potencijalno može dugo trajati, da nije kao 2016. kada smo imali ozbiljan sukob koji je trajao 4 dana jer je Rusija intervenirala. Tada smo izgubili 101 čovjeka te nekoliko metara teritorija u Artsakhu. To je bio prvi put da sam posjetio Karvachar. Vrlo sam sretan jer sam ga vidio uživo, što sam mjesec dana živio tamo, upoznavao ljude, dijelio hranu i priče, dijelili smo ljutnju, strah te je to postalo dio mene i mog srca. Molio sam Boga da mi da vjeru i snagu da pomognem svojim ljudima kako god mogu.

Jezero Sevan (Izvor: Pixabay)

Što ti se najviše iz tog perioda urezalo u sjećanje?

Ima puno stvari kojih ću se zauvijek sjećati te se nadam da ću ih sve podijeliti te da neću zaboraviti one najvažnije stvari.

Prvenstveno, sigurno nikada neću zaboraviti naš armenijski grad Karvachar, njegove prirodne ljepote poput planina, rijeka i svakog centimetra te zemlje. Zauvijek ću pamtiti svaki kamenčić, atmosferu, ljude koje sam upoznao i s kojima sam dijelio hranu i priče. Oni su sada svuda, neke bi mogao ponovno vidjeti u Yerevanu, a s nekima sam prijatelj na Facebooku. Pamtiti ću naše putovanje iz Armeniana do Artsakha uz strah i bijes koji sam osjećao. Kroz prozor je ulazio svjež zrak, a ja ću zauvijek biti ponosan što sam bio tamo, što nisam sjedio doma, gledao vijesti i govorio kako je ovo daleko od mene, kako to nije moja borba te kako će se ljudi sami obraniti. Zauvijek ću biti ponosan i tužan u isto vrijeme što sam bio tamo, a sada su to područje okupirali neprijatelji.

Pamtim jednu ozbiljnu situaciju kojoj sam svjedočio. Drugog tjedna rata otišli smo spavati u dva ujutro, zatvorio sam oči kako bi spavao te smo nakon par minuta čuli glasnu eksploziju blizu nas. Pomislili smo kako je to naša vojska raketirala neprijateljske pozicije, ali nakon dvije minute smo ponovno čuli drugu eksploziju. Momentalno smo skočili, presvukli smo se i uzeli smo sa sobom sve što smo mogli. Otišli su u dvorište kako bi raspravili  što ćemo napraviti. Ostali smo bez interneta, telefonske mreže i struje jer su neprijateljske snage pikirale trafostanice i vodove. Mislili smo kako je neprijatelj već ušao u naš grad jer su azerbajdžanski položaji udaljeni 15 km preko planine što nije daleko od nas. Pomislili smo kako su se infiltrirali te isplanirali iznenadni napad kako bi osvojili grad. Kako nismo imali dostupne komunikacijske kanale odlučili što autima krenuti na najvišu točku na planini kako bi smo krenuli nazad uz granicu gdje smo očekivali sresti našu vojsku kako bi je upitali što činiti i kako im možemo pomoći. Ponovno su mi osjećaji bili pomiješani: strah, briga i nada. Nada da ovaj grad neće postati njihov te da civili mogu trčati koliko ih noge nose od ove nevolje. Kako smo imali dva auta sa slobodnim mjestima odlučili smo pozvati susjede da idu s nama. Jedan od njih je bio starac kojem je sin bio vojnik koji služi na prvoj crti točno između planina na kojima smo. Starac je držao stari pištolj iz zadnjeg Armensko-Azerbajdžanskog rata (1992.-1994.). Rekao sam mu:,, Dragi djede, pođi s nama, a kasnije ćemo vidjeti što možemo I kako možemo pomoći.“ na što mi je on odgovorio: ,, Ne i ne, ostati ću ovdje i umrijeti ću ovdje. Moj sin se sada ondje bori, a ja neću bježati i dopustiti da mi vidi oči pune suza”.  Tada sam se ja rasplakao. Dao mi je moć, inspiraciju, motivaciju i hrabro srce. Nikada to neću zaboraviti. Nakon par sekundi pregovora rekli smo mu kako barem možemo otići do policije ili vojnih punktova da ih upitamo što se događa te da nam kažu trebamo li ostati ovdje ili otići na sigurno. Starac je pristao. Prišli smo punktu i vojska nam je rekla kako se ne trebamo bojati, da je ovo napad dronom, ali da su nažalost nanišanili tri vozila s potrepštinama. Nažalost, 11 ljudi je ubijeno, a četvero teško ozlijeđeno. Rekli su nam da ugasimo svijetla na autima te da se razdvojimo, sakrijemo i ne sjedimo zajedno u grupama jer će dron napasti bilo koju skupinu ljudi bez obzira na to jesu li vojnici ili civili. Rekli su nam da se sakrijemo ovdje te da se skrivamo dok sunce ne izađe. Kada sunce izađe možemo se sigurno vratiti kući. Napravili smo kako su nam rekli, mi i svi ostali civili koji su ostali u gradu smo se sakrili. Ja sam se skrivao ispod kamena punih 45 minuta, slušao sam eksplozije od kojih je najbliža bila udaljena samo jedan kilometar od nas. Nikada neću zaboraviti zvuk drona koji je letio iznad naših glava. Sada razumijem ono što gledamo na televiziji, razumijem važnost sigurnih mjesta u kući, sigurno izgrađenih kuća jer u stvarnosti smrt je par sekundi ili metara dalje od nas. Ne bi se sakrio da nisam osjetio stvarnu opasnost. Bojao sam se da će nas napasti dron svake sekunde. Molio sam se da ovo brzo prođe.

Naučio sam lekciju: voljeti i cijeniti sitnice koje imamo u životu poput mira, zdravlja i zemlje na kojoj živimo, tko su ljudi s kojima živimo, koje sam upoznao, kako je život kratak te kako može prestati u svakom trenutku bez upozorenja.

Kada si shvatio kako će rat završiti?

Ratovi između Azerbajdžanca i nas nikad nisu trajali duže od tri, četiri dana borbe, ali ovaj put Turska i brojne druge države s vojnicima iz Sirije, Libije i drugih država s najnovijim tehnologijama su se uključile kako bi testirale brojne novitete. Tad smo trebali shvatiti da ćemo izgubiti, ali nismo mogli to shvatiti niti analizirati kako će i kad će rat završiti. Tad smo izgubili dva grada: Fizuly i Agdam koji se nalaze na granicama Irana, Armenije i Azerbajdžana. Mislio sam da će paljba tada prestati, da će rati prestati i da će neprijatelj zadržati ta dva grada koja je okupirao. Premda to nije bilo onako kako smo očekivali, mislili smo kako smo izgubili samo ta dva važna grada, srce Artsakha, potom smo izgubili mome srcu drag Shushi koji je udaljen 7 kilometara od glavnog grada Artsakha, Stepanakerta. Shushi je bio oslobođen 1992. sa svim žrtvama te tisuće poginulih, ali sada je nažalost neprijatelj bio više pripremljen. Human Rights Watch potvrdio je da su: ,, Azerbjadžanske sile 8. listopada 2020. napale crkvu u gradu Shushi što je potencijalan ratni zločin. Napadnuta je dvaput što govori da je bila namjerno napadnuta te takav napad krši pravila rata”. Tada smo osjetili da ćemo izgubiti, da ćemo izgubiti puno zemlje, potencijalno cijeli Artskah .

U noći 9. studenog 2020. armenijski premijer Nikol Pashynian i predsjednik Azerbajdžana Ilham Aliev s meditatorima iz Rusije potpisali su najgori dogovor o prestanku paljbe u povijesti Armenije. Pristanak je dao skoro 80% Artsakha Azerbajdžanu, uključujući regiju Karvachar u kojoj sam boravio tokom rata. Ne možete zamisliti ljutnu i nepravdu, tišinu Ujedinjenih Naroda i svih organizacija koje se bave ljudskih pravima, cijeli svijet nas je iznevjerio i pustio da patimo i gledamo ovo sve u tišini. Tisuće ljudi je počelo prosvjedovati. Ja sam bio u šoku i samo sam plakao zbog svih ovih duša, mladih ljudi, ljudi koji od 1990. žrtvuju sebe i svoje živote da bi iduće generacije uživale u slobodi naše povijesne Armenijske zemlje da bi sada samo mali potpis završio našu neovisnost. Osjetio sam da je ovaj rat izgubljen bez razloga. Bio sam tako ljut da nisam sudjelovao u prosvjedima jer sam bio siguran da ću ozlijediti sebe ili drugog. Nisam spavao tog dana, do tog jutra, sve je ovo jako utjecalo na moj život. Ne osjećam se sigurno, nikome ne vjerujem, pogotvo svim međunarodnim organizacijama poput Ujedinjenih Naroda. Nemam planove za budućnost, nemam volje, nemam motivacije jer Azerbajdžan i Turska nikad neće prestati voditi ratove ovdje. Njihovi mediji već počinju s novim prilozima o tome kako bi trebalo okupirati Syunik regiju, imam puno za reći o tome, ali ću se sam zaustaviti.

Kako živiš danas?

Kako živim danas?! Kao i mnogo izgubljenih ljudi ne razumijem i ne prihvaćam ovu situaciju, ne osjećam se sigurno, osjećam se kao da je svijet slijep pa ne zaustavlja ovo što se događa. Svaki dan živim u boli jer patim. U 44 dana rata izgubili smo 5 ili 6 tisuća ljudi (službenog broja nema), izgubili smo minimalno tri generacije naše populacije, spomenimo ovdje i tisuće naših povijesnih spomenike, prirodne resurse, tisuće povijesnih crkvava i armenijskih manastira koje trenutno Azerbajdžanci unišitavaju ili im mijenjaju identitet.

Armenija ima tisuće slika i videa koji dokazuju ratne zločine koje su počili Azerbajdžan i Turska. Materijal smo poslali Europskom parlamentu, organizacijama za ljudska prava i Ujedinjenim Narodima.

Imamo najveću humanitarsku krizu koja bi trebala biti svjetski problem: armenijski vojnici su ratni zatočenici u azerbajdžanskim zatvorima. Azerbajdžan ovo ne spominje niti daje informacija koliko Armenaca imaju i jesu li zdravi. Vidjeli smo puno videa koji pokazuju mučene zatvorenike koje tuku zatvorski čuvari. Neki zatvorenici uspijevaju čuvati svoje mobitele te tako šalju materijal svojim bližnjima. Kako je moguće da u 2021. doživljavamo ovakve barbarske trenutke?

Osjećam se ljuto, nesigurno, izdano, nemotivirano. Osjećam da nemam budućnost, ali puno stvari ne želim reći nego ih čuvam u svome srcu.

Što misliš što će se dogoditi u budućnosti?

Kao što sam rekao: Ne vjerujem ljudima, ne vjerujem u budućnost, ne vjerujem u pravdu, a ni u pomoć niti jedne države, humanitarne organizacije ni međunarodnom sudu.  Mislim da su nas iznevjerili zbog puno razloga od kojih su neki poslovanje, gorivo, politika i međusobna prijateljstva. Ne mogu razumijeti kako Turska kao članica NATO prolazi bez sankcija. Mislim da će se u budućnosti, kroz pet godina, vidjeti što će se dogoditi jer sporazumom Rusija brani Artsakh i armenijske granice, a svakih pet godina se sporazum obnavlja. Hoće li se ili neće li se sporazum obnoviti? Vidjet ćemo.

Budućnost nije sjajna niti predvidljiva. Svatko živi dan za danom, ne znamo hoće li nam sutra biti zadnji dan. Još uvijek imamo probleme sa azerbajdžanskim pozicijama na armenijskoj granici. Neki od njih nekad pređu granicu pa prolaze pored kuća u kojima žive civili. Prije nekoliko dana grupa azerbajdžanskih vojnika je zatočila armenijskog svećenika koji je hodao doma. Istukli su ga te ga izvrijeđali. Kada su vidjeli pripadnike naše vojske ostavili su ga i pobjegli u nadi da oni njih nisu vidjeli. Ne prođe dan bez incidenta o kojima nitko ne priča. Spomenuo sam jezero Sevan koje se nalazi u regiji Karvachar koja je sada pod azerbajdžanskom kontrolom: sada su sve vode i rijeke koje završavaju u jezeru Sevan u azerbajdžanskim rukama. Možda će u budućnosti prekinuti dotok vode, možda će ju otrovati pa se pripremamo za najgore scenarije. Imamo probleme s lokalnom politikom, idući izbori su za par mjeseci, a mi smo izgubili svo povjerenje u naše političare te se nadamo da će doći netko pošten tko će preuzeti vlast u ovim ozbiljnim i opasnim vremenima  u armenijskoj povijesti za koje se nadamo da će uskoro završiti, ali to će nam samo vrijeme reći.

Ali nije sve tako negativno! Također vjerujem u našu naciju koja je preživjela genocid, pa ćemo tako preživjeti i ovo.

Što te je ovo iskustvo naučilo?

Rekao sam da mi je rat dao životne lekcije i iskustva. Mogu reći da ljudi u vrijeme rata brže odrastaju, brže razumiju bit života i koliko je važno biti solidaran, koliko je važno ne odustajati pa čak i kada su vremena užasna jer nitko te neće podržati ukoliko te vidi kako odustaješ. Život ne čeka da budeš dobre volje. Također sam naučio više cijeniti što imam i ne žaliti se zbog problema koje imam.

Da znaš da te cijeli svijet sluša, što bi rekao?

Puno toga bi rekao svijetu. Počinjeno je tisuću ratnih zločina. Hoće li ovo potaknuti neku vladu da shvati da nema pravde, hoće li ih netko zaustaviti da ne rade što god požele? Želim reći cijelome svijetu: nemojte misliti da ovo nije vaš problem. Nemojte misliti da ste u sigurnoj zoni iza svojih vrata sa svojom obitelji. Vjerujte mi, nikad ne bi poželio bilo kojoj drugoj naciji da pati kako smo mi patili ili da imaju tragediju poput sirijske tragedije, ali ako međunarodne organizacije ne reagiraju niti zaustavljaju niti privode zločince pravdi možda ste baš vi idući koji će patiti, možda i gore od nas. Rat u Artsakh nije bio religijski rat kako neki govore, ideja ovog rata je bila da se izbriše egzistencija jednog naroda i njegove povijesti. Za to je cijeli svijet odgovoran. Vrijeme je da krenemo glasno pričati, vrijeme je da izađemo iz kuća, na trenutak zanemarimo svoje interese i napravimo sve da se ovo ne dogodi ponovno. Ovdje ili negdje drugdje. Želim da svaka država pomogne da se zaustavi ova humanitarna i međunarodna kriza. Želim da se napravi pritisak na Azerbajdžan i Tursku, da puste naše ljude van iz zatvora, da nam vrate tijela poginulih i nestalih i da se zaustavi etničko čišćenje, da se prestane brisati naša kultura i povijest, a pogotovo naše crkve. Ne želim da ovaj rat traje kao rat u Jugoslaviji, rat u Gazi između Izraela i Palestine ili Sirijski rat. Svaki život shodno tome i svako ljudsko biće je važno! Životi nisu politički dokumenti koji se mogu koristiti za svoje interese. Nije u redu da Azerbajdžan diže u zrak armenijske crkve, ali to više nije pitanje samo Armenije, nije u redu dizati u zrak američke, europske, afričke ili arapske crkve. Nemojte misliti da se vas ovo ne tiče te da nije na vama da pričate o ovome, ne! I na vama i na meni je da budemo odgovorni ljudi, da pomognemo koliko možemo i da osvijestimo što se događa, pogotovo po pitanju ratnih zločina koji su počinjeni.

Čovječanstvo je pred svojim zadnjim testom na kojem će se vidjeti jesmo li ili nismo ljudi. Treba reagirati sada ili će biti kasno. Trebamo li kao životinje živjeti u prašumi, raditi što želimo, pogotovo osvećivati se? Moram reći što nosim u srcu!

Nemojmo dopustiti da se genocid više ikada dogodi!

U mojim zadnjim riječima želim naglasiti kako ne tražim samo pravdu za Armeniju i Artsakh, tražim pravu za Siriju, Jeme, Gazu, Palestinu, Irak, Afriku kao i svaku naciju u ovom svijetu koja pati.

Prekinimo se brinuti o svojim interesima i profitu jer naš život neće imati značenja ako ga damo novcu jer ćemo izgubiti svoju ljudskost, našu čast i našu povijest.

Related posts

VAŽNOST STRUČNE PRAKSE – ISKUSTVO STUDENTICE GABRIJELE KRYEZIU

Tia Milovac

Mladi u središtu povijesti: Libanon

Hana Kuharski

Leave a Comment