Diplomatski klub
Svijet

NSS2022 SAD-ova strategija za Arktik i sigurnosna dilema- Postoji li opasnost od eskalacijske spirale?





Početkom listopada 2022. godine, SAD objavljuje nakon 10 godina novu strategiju nacionalne sigurnosti za arktičku regiju. Arktiku je bila i prije posvećena pažnja, iako nije bila odveć značajna. Međutim, globalno zagrijavanje, otapanje ledenjaka, otvaranje dosad nepristupačnih prostora, rat u Ukrajini, jačanje Rusije i Kine trajno mijenja postojeću percepciju čime jedna udaljena regija može postati nova arena globalnih takmičenja.


Što je Arktik ustvari? Postoje mnoge definicije ovisno o klimatološkim, geografskim i sigurnosnim faktorima. Geografski ga se može opisati kao ocean okružen kontinentalnim državama. Norveško more između Grenlanda i sjeverne Europe povezuje Arktik s Atlantikom i Beringovim tjesnacom do Tihog oceana.


Definicija i važnost Arktika su ponajviše stvar koncepta i narativa „arktičkih“ država. Norvežani su ga kroz povijest zvali „Visokim sjeverom“, SAD ga je u početku vezao za svoju enklavu Aljasku, u drugoj polovici 20.stoljeća u jeku Hladnog rata. NATO ga opisuje kao regiju Arktik-Sjeverni Atlantik kolokvijalno poznat kao „sjeverni bok“ NATO-a. Prostor koji obuhvaća Belgiju, Nizozemsku, Dansku, Norvešku, Island i Ujedinjeno Kraljevstvo. Rusi prostor vide kao dio svoje sigurnosne obrambene mreže, integralni dio Federacije i nedvojbenim čimbenikom nacionalnog identiteta utjelovljenom u prijedlozima akademika s Sveučilišta Lomonosov koji su predlagali da se Arktik nazove Ruskim oceanom.


Prostor je rijetko naseljen, svega oko 4 milijuna ljudi uz izrazita bogatstva u prirodnom plinu i nafti.
U dokumentu nacionalne sigurnosti je navedeno da je novi koncept nadahnut promijenjenim globalnih okolnostima i novim klimatološko-geografskim uvjetima koje mijenjaju krajobraz. Otvaraju se nove trgovačke rute, kraće i pristupačnije uz dostupnost zaliha različitih minerala poput bakra, aluminija, titanija, zlata, srebra, dijamanata, kroma, titana, wolframa, željezne rude, rijetkih zemaljskih materijala, nafte, ugljena i prirodnog plina koji će se moći eksploatirati. Njihovo uključivanje u postojeće opskrbne lance bi moglo u idućim desetljećima igrati bitnu ulogu u ekonomskim procesima.


Trenutačno se vode pregovori i lobiranja između američke vlade i raznih privatnih tvrtki oko metodologije razvoja arktičkih predjela. Veliki je potencijal u bogatstvu, no u kratkom i srednjem roku je neisplativo i iziskivalo bi velika financijska sredstva, prvo za infrastrukturu, a onda za eksploataciju.
Amerikanci navode da također postoje značajni izazovi od narušavanja ekosustava do ilegalnog i nekontroliranog ribarenja i havarija u pomorskoj navigaciji radi nedovoljno ucrtanih novih ruta u nastanku.
Osim toga, značaj Arktika se povećava uslijed porasta strateškog odmjeravanja između SAD-a, Rusije i Kine. U dokumentu se navodi da je Rusija uložila značajna sredstva u vojnu prisutnost i modernizaciju oružanih snaga u arktičkoj regiji. Podižu se razni vojni objekti poput kopnenih, pomorskih i zračnih baza uz dalekometne sustave, radare i protuzračnu obranu. Rusija također ulaže svježe napore u izgradnju energetske infrastrukture koja će omogućiti pristup dosad nedostupnim izvorima energije i minerala.


Rat u Ukrajini nije izazvao krizu na Arktiku, ali je potaknuo razvoj geopolitičkih napetosti koja otvaraju prostor za konflikte, a smanjuju mogućnost suradnje. Zato je potrebno ojačati kapacitete SAD-a, a posebice NATO-a u regiji povodom pristupanja Švedske i Finske u Savez prema smjernicama u tekstu strategije.


Dokument navodi Kinu kao novog igrača u regiji koji ima sve jači utjecaj kroz ekonomske, političke, vojne i znanstvene aktivnosti. Kina je povećala svoja ulaganja, proširila znanstvene projekte i istraživanja koji imaju dvojnu ulogu što se temelji na znanstvenom, ali i obavještajnom djelovanju. Usmjerili su napore prema poboljšanju mogućnosti za ekstrakcijom minerala, šire flotu ledolomaca i po prvi puta šalju vojna plovila prema Arktiku.
Kina se već ranije proglasila „zemljom pokraj arktičke regije“ što koristi kao legitimaciju vojnih i ekonomskih aktivnosti. Vodi se strategijom „Tri ratovanja“ koju je sastavila Središnja vojna komisija Narodne Republike Kine u sklopu „Smjernica za političko djelovanje Narodnooslobodilačke vojske“. Koncept se temelji na 3 aspekta:


-Strateškim psihološkim operacijama koje obuhvaćaju pozicioniranje vojnih i paravojnih snaga uz diplomatska, ekonomska i kulturna sredstva da se utječe na ponašanje protivnika.-Medijske manipulacije kojima je cilj utjecati na domaću i međunarodnu javnost preko društvenih mreža, portala, glasila s konačnom svrhom oblikovanja javnog mišljenja u kinesku korist.
-Iskorištavanje nacionalnog i međunarodnog pravnog sustava da se obuzda protivnikov manevarski prostor, dok se maksimizira dobit koju Kina može steći svojim potezima.


U biti, to je odraz apstraktnih načela hibridnog ratovanja koje je posebice u zadnjih par godina u značajnom porastu kao supstitut za direktan sraz između država. U analitičkim krugovima SAD-a i Europe u porastu je zabrinutost upravo radi neodređenosti hibridnog ratovanja što ga čini sve teže prepoznatljivim, dok je vremenski raspon i mogućnost za učinkovite protumjere sužena.


Prema napisanim smjernicama u tekstu, Amerikanci navode 4 temeljna stupa za svježi pristup arktičkoj regiji.
Prvi je sigurnost: „Odvratiti ćemo prijetnje američkoj domovini i saveznicima pojačavanjem potrebnih kapaciteta za obranu interesa u Arktiku, pritom koordinirajući pristup s saveznicima i partnerima da se ublaži rizik nenamjerne eskalacije. Jačati ćemo prisutnost američke vlade u Arktičkoj regiji ovisno o potrebi zaštite američkog naroda i našeg suverenog teritorija“.
Drugi obuhvaća klimatske promjene i zaštitu okoliša: „Američka vlada će s aljaskim zajednicama i državom Aljaskom graditi rezilijentnost prema učinku klimatskih promjena“.
Treći govori o održivom ekonomskom razvoju: „Zalagati ćemo se za održivi razvoj i poboljšanje životnih uvjeta(…), ulaganjem u infrastrukturu, usluge i ekonomske sektore u razvoju“.
Četvrti spominje međunarodnu suradnju i vladanje: „Unatoč izazovima arktičkoj suradnji što dolazi kao posljedica ruske agresije na Ukrajinu, SAD će raditi na tome da njeguje arktičke institucije za suradnju poput Arktičkog Vijeća i pozicionirati ih da imaju značajan utjecaj na pojačanu aktivnost u regiji“.


Prema dokumentu, dva su temeljna katalizatora promjena okolnosti i odnosa snaga- klimatske promjene i jačanje konkurenata, Rusije i Kine. Naglašava se sigurnosna bojazan kao i metode kojima joj treba pristupiti.
Još 2019. godine admiral John Okon, šef meteorološkog odjela američke mornarice je izjavio da je SAD „slijep“ u Arktiku. Klimatske promjene su brze, dinamične i teško predvidive, otvaranje novih pomorskih puteva i geografskih prostora će povećati vojnu prisutnost pogotovo pomorskih snaga, no da bi se prisutnost mogla koordinirati potrebna je bolja posmatračka i komunikacijska infrastruktura.


Za pomorske i zračne operacije arktički klimatski uvjeti predstavljaju značajan hendikep radi malih ali intenzivnih ciklona što su rezultat poremećaja u tlaku zraka i temperaturi tokom isparavanja vode u atmosferu . Oni značajno otežavaju koordinaciju i komunikaciju, otežavaju rad satelita i motrenje civilnih i vojnih objekata. Vremenski i geostacionarni sateliti imaju slab pogled, a signal se suočava s čestim smetnjama. To je značajan problem za američke i NATO snage u regiji jer se vojna doktrina temelji na 2 čimbenika: dominaciji punog spektra i mrežnom ratovanju. To je način ratovanja koji stavlja tehnologiju i povezanost na prvo mjesto; snage na kopnu, moru, zraku su računalnim sustavima i satelitima u svakom trenutku na „vezi“ s zapovjedništvom što omogućuje brzo, precizno i učinkovito djelovanje sofisticiranim dalekometnim sustavima i visoko obučenim vojnim snagama. Za Američke i NATO-ove snage je to problem radi nedostatka odgovarajuće tehnološke infrastrukture i garnizonskih snaga koje su zadužene za čuvanje arktičke regije što ju čini ranjivom u slučaju sukoba. Značaj prostora se ugleda i u riječima generala Davea Goldfeina šefa štaba američkog ratnog zrakoplovstva i generala Johna Raymonda, čelnika odjela za operacije američkih svemirskih snaga koji navode da je Arktik ključan za sadašnju, ali i buduću globalnu projekciju moći. „Često neprepoznata, Aljaska nudi najkraći let od američkog kopna do većine pacifičke regije i zapadne Rusije“.
Drugi razlog zabrinutosti je u jačanju i modernizaciji ruskih snaga u regiji. Počevši od 2015. Rusija je počela ulagati sve veća sredstva u razvoj desantskih kapaciteta, opremu za prelaske rijeka i većih vodenih površina, dalekometno naoružanje u obliku krstarećih projektila Kalibr (NATO oznaka SS-N-27 Sizzler i SS-N-30A) i hipersoničnih poput Cirkona (NATO oznaka SS-N-33).


Ruske snage su na Arktiku osim pokretanja vojne infrastrukture, dovele 6 pomorskih brigada (svaka jačine 5 tisuća ljudi) koje čine marinci i padobranci podržani lakim oklopnim vozilima za pješačku i protuoklopnu podršku.
Te su snage od 2016. do danas izvele niz pomorskih vježbi i manevara koji su simulirali iznenadna iskrcavanja uz pomorsku i zračnu podršku od pokreta manjih jedinica do simulacija na razini brigada. S vremenom su vojne vježbe porasle u opsegu, količini i opremi koju su koristile uključene vojne snage. Također je korišten prostor od cijele sjeverne ruske obale do finskog zaljeva za demonstracije vojne moći. Uložena su sredstva u razvoj 4 nova protipa manjih plovila od korveta i fregata naoružanih novim projektilima do patrolnih čamaca, njihova je svrha spremnost za brza djelovanja. Uz to razvijaju se kapaciteti za razvoj umjetnih vojnih luka koje bi mogle služiti za opskrbu iskrcanih snaga na nepovoljnom terenu udaljenom od logističkih čvorišta.


Zajedničko svim ruskim snagama u razvoju je što je njihova uloga isključivo ofenzivna, a to su snage opremljene za brzo djelovanje u zahtjevnim vremenskim i geografskim uvjetima. SAD-ova i NATO-ova bojazan proizlazi iz činjenice da bi u slučaju eskalacije globalnih napetosti i izbijanja sukoba te snage mogle biti iskorištene za napad, blokiranje ili zauzimanje arhipelaga Svalbard te postavljanje opreme za ometanje i pozicioniranje arktičkih snaga uz sjevernu flotu da onesposobe obrambenu mrežu GIUK grla. GIUK je naziv za čep između Grenlanda, Islanda, Ujedinjenog Kraljevstva koji je zaštićen sustavima za rano otkrivanje radarima i sonarima koji služe za motrenje pokreta ruskih snaga i odvraćanje na rubovima arktičke regije. Analitičari poput Michaela Paula i Gorana Swisteka iz Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove su izrazili bojazan da bi Rusija mogla u slučaju izbijanja sukoba brzim udarom onesposobiti obrambenu mrežu, pozicionirati brodove i podmornice s dalekometnim projektilima konvencionalnog ili nuklearnog naboja čime bi u dometu imali polovicu SAD-a, većinu Europe, atlantske i pacifičke pomorske rute. Trenutačno marginalan prostor bi dobio veliki strateški značaj.


Sadašnje američke i NATO-ove snage su opremljene za odvraćanje, a u slučaju sukoba da izdrže do dolaska zračnih i pomorskih pojačanja. Zato nova strategija naglašava jačanje postojećih pozicija i spremnosti na ono što bi sutra moglo donijeti.

(GIUK grlo- Pozicioniranje NATO i ruskih snaga)


Također, navedeno stvara sigurnosnu dilemu i mogućnost eskalacijske spirale, krivih percepcija i nesporazuma koji mogu dovesti do napetosti i oružanih sukoba. To se može spriječiti redovitom komunikacijom svih uključenih zemalja u regiji uz recipročnu transparentnost pogotovo po pitanju vojnih vježbi, tranzita i pozicioniranja oružanih snaga, ali i ekonomskih aktivnosti. Otapanje ledenjaka će nedvojbeno preobraziti cijeli regionalni krajolik, stvoriti posve nove izazove, ali i niz novih prilika i mogućnosti.

Related posts

Veliki reset – utopija ili prilika?

Šime Jordan Kolega

Žene bez imena

Matea Novosel

Indijo, na čijoj si strani?

Šime Jordan Kolega