Diplomatski klub
Studentski kutak

Seek and you shall find!

Foto: Unsplash

Iako tema korone svima izlazi na uši, dopustite mi da se još malo osvrnem na tu svima poznatu temu i dotaknem se aspekta koji biva pomalo zanemaren makar to ne bi smio biti. Taj je aspekt mentalno zdravlje.

Tu i tamo se na televiziji čuje taj pojam i kako je izrazito ugrožen od pojave korone i njezinih posljedica u vidu restriktivnih mjera, no što zapravo to znači za nas mlade i koliko se na to može utjecati? Članak ću obilježiti primjerima iz vlastitog života, no i nekih svojih poznanika, a svrha je upravo da ako se kojim slučajem nađete u ovom članku, shvatite da uistinu niste sami.

2020. godina je, mjesec siječanj i vraćam se s predavanja sa svojim prijateljima Joeom i Eliotom i sjedamo u pub preko puta. Joe upita: ,,Jeste li čuli za ovaj virus u Kini?” i tako se pokreće naša debata o teorijama zavjere i puštanju virusa iz laboratorija dok njih dvojica igraju biljar, a ja nam naručujem još jednu rundu. Zaključimo da se ne trebamo previše brinuti, riječ je populaciji kontrole Kine i nastavimo o temi svojih završnih radova. Tjedan dana poslije, saznajemo da je dvoje studenata s našeg sveučilišta, po povratku iz Kine, donijelo koronu i nalaze se u izolaciji u sklopu fakulteta. Eliot se našali riječima: ,,Sad kad nam ukinu predavanja!”. E moj Eliote, da smo samo znali …

Ista godina, mjesec ožujak i pričam sa svojom šeficom na balkonu naše ustanove i skoro sa suzama u očima mi govori kako se brine da nas neće moći platiti. Taj isti dan dobivam mail od svojeg profesora Fracesca da su predavanja online. Sutradan 20 minuta prije smjene Boris Johnson proglašava lockdown. Kolege me pozivaju na piće za zadnje druženje. James kaže da ga je strah za njegovu mamu koja slijepa živi u Londonu sama. Nas je ostale pak strah za Jamesa jer je nedavno počeo piti lijekove za autoimunu bolest. Kyle gleda svoj inhalator koji ima otkad zna za sebe i razmišlja o svojoj astmi. Calum odlučuje da se mora vratiti u Manchester što prije da bude s mamom koja je tek tjedan prije završila sa zadnjom kemoterapijom. A ja? Ja razmišljam moram li spakirati sve što posjedujem i napustiti svoje planove. Kako li je teško staviti tri godine života u kufer. Jednostavno puca po šavovima.

Ova je uvertira tek podsjetnik kako se brzo cijela situacija s pandemijom razvila. I kako je natjerala mnoge na drastične promjene. Moja je drastična promjena bila povratak u Hrvatsku. Nekad razmišljaš na način da sve ima svoj razlog, za religioznu publiku to je ona slavna ,,čudn(ovat)i su putevi Gospodnji”, no to je u suštini utješni pokušaj da se opravda situacija ili događaj koji naprosto ne možeš razumjeti. No, s mojim dolaskom u Hrvatsku, zajedno u paketu je došao veliki osjećaj usamljenosti, izoliranosti, samoće, otuđenja i tuge. A tuga je gadna boljka nalik korova. Kad je jednom tu, teško ju je iščupati.

Tako dolazim do pojma mentalnog zdravlja. Mentalno zdravlje gradi se cijeli život. Zamislimo pojam mentalnog zdravlja kao kuću koja stoji na temeljima. Temelji dolaze iz djetinjstva, našeg odnosa prema okolini i utjecaja okoline na nas. Temelji su čvrsta polazna točka i oni se teško mijenjaju. Zatim, kroz život, slažemo cigle. Cigle su naši odnosi s drugima, naši odnosi prema svakodnevnim situacijama, obrasci ponašanja, naučene reakcije i akcije, naši prijatelji, naši bližnji, naše navike i rutine. Što duže ponavljamo neke navike i rutine, neke obrasce ponašanja i što se kontinuiranije družimo s istim osobama, te se veze između cigli učvršćuju. No odjednom, dođe potres i cigle padaju. Temelj je tu, ali od nekoć zavidnog zdanja, sad se naziru samo cigle razbacane po dvorištu. I u redu… Mogu se one
ponovno skupiti i početi slagati. Ali ne bez štete. No, još važnije, kako znati gdje koju ciglu staviti? Nastaje nered. I tako je pandemija mnogima djelovala na mentalno zdravlje. Jednom riječju: kaotično.

U Hrvatskoj traženje pomoći za mentalno zdravlje često predstavlja tabu temu. Često se može čuti da je to samo za ,,lude” i da su Vrapče i Ugljan (ovisi iz kojeg ste dijela Hrvatske) rezervirani samo za teške slučajeve. Iskoristit ću jedan vrlo jednostavan, možda banalan primjer koji se često čuje, no repetitio est mater studiorum pa neka se čuje: kad bi nekoga od vas boljela ruka danima, biste li potražili pomoć? Takav odnos treba biti i prema mentalnom zdravlju jer je sastavni dio nas. Ono nas čini i ono nas izgrađuje. Sjetite se cigli razbacanih po dvorištu. Nije li vrijeme da se polako počnu skupljati?

Stoga dolazim do moje završne misli za koju smatram da je svi trebaju čuti. Neki možda za sebe, a neki možda za nekoga koga znaju. Smatrate da trebate pomoć? Tražite je! Lijepa misao koja je poslužila kao inspiracija za naslov upravo je: ,,Ask, and it shall be given you; seek, and ye shall find; knock, and it shall be opened unto you.” Znam … cigle su sad još uvijek razbacane po dvorištu. No, jedna izreka koja nam je svima dobro poznata iz djetinjstva
glasi: kad se male ruke slože, sve se može. Tako se kuća najbrže sagradi.


Ostavljam link Hrvatske psihološke komore: http://psiholoskakomora.hr/static/documents/HPK-Koronavirus_i_mentalno_zdravlje.pdf

Related posts

Pet aplikacija za peticu u indeksu

Monika Butinski

Kviz općeg znanja

Robert Matijević

Studentski (su)život

Karlo Skoric