Diplomatski klub
Aktualno Svijet

SOFAGATE

Blamaža koja je zasjenila tjednima najavljivan jedan od niza povijesnih susreta lidera EU i turskog predsjednika, ne stišava se već neko  vrijeme.

Namjerno ili ne,  osuda javnosti kao i same predsjednice Europske komisije, Ursule von der Leyen, koja je protokolarnom pogreškom završila na kauču predsjedničke rezidencije, dok je njen kolega, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, bez pardona zauzeo mjesto do samog turskog predsjednika Erdogana.

Osudivši  način na koji je tretirana tijekom posjeta Turskoj, Ursula van der Leyen, nije se libila istaknuti da se to dogodilo samo zato što je žena i ne nalazi opravdanje načinu na koji je bila tretirana.

Ovdje se očito nije radilo o protokolarnom rasporedu sjedenja, već o samoj biti onoga što predsjednica Europske komisije predstavlja i koje vrijednosti Unija zastupa.

I dok su društvene mreže brujale o optužbama za seksizam i za namjernu uvredu Komisije, proradio je diplomatsko snažan nagon, te su se lideri EU odlučili fokusirati na suštinu sastanka, izbjegavajući javni incident.

Možda suština problema ne leži samo u činjenici što turski domaćin nije osigurao ravnopravni tretman  za predsjednicu EU , već što je sam predsjednik Europskog vijeća  Charles Michel na to pristao .

Gaf ili smišljena provokacija, dovoljno govori o potezu predsjednika Erdogana kojim je opet otvorio pitanje tko je važniji u institucijama EU.

Ostaju nagađanja, je li odluka Turske o napuštanju Istanbulske konvencije koja štiti prava žena I zagovara borbu protiv nasilja, a koja je izazvala i oštru reakciju same Predsjednice  Europske komisije, Ursule van der Leyen,  svojevrsna je osveta patrijarhalno uređenog turskog društva .

Nedvojbeno je da je povlačenje Turske, koja je ujedno i utemeljiteljica Vijeća Europe, ostavilo trag,  te je ovo bila prigoda  da se uputi poruka snage i jedinstva EU-a.

Kako bismo razumjeli takav postupak trebamo ući u dubiozu problema ili samog društvenog  položaja žena u Turskoj, te analizirati instituciju harema koja je bila prisutna na Bliskom istoku, a koja je žene držala na margini društvenog sustava.

.

Turska je ujedno dobila priliku da preispita svoju nacionalnu i građansku savjest jer se pripadnice ženskog spola  nalaze na razmeđu „želja“  i  „društveno poželjnog“ ponašanja.

Norme, imaju same po sebi jak utjecaj na ponašanje ljudi u različitim okolnostima koje se koriste kao sredstvo utjecaja na individualne stavove i ograničenje  slobode.

Iako su danas u turskom društvu žene izjednačene  sa muškarcima, ipak su nejednako zastupljene u odnosu na njih.

Krute patrijarhalne norme su duboko ukorijenjene u turskom društvu.

Kako god bilo, predsjednik Erdogan, često izjavljuje da Turska nema potrebe kopirati strane uredbe o zaštiti prava i sloboda žena jer se razvijaju u željenom smjeru.  No, u stvarnosti tako ne izgleda i čini se da su korijeni puno dublji, te sežu još iz vremena Osmanskog  carstva, kada počinju reforme koje bi trebale nužno modernizirati tursko društvo.

Okretanje ka Zapadu dovodi do oslobađanja od patrijarhalnog nasljeđa, što ulaskom u društvene i političke institucije  jača  svijest o potrebama i položaju žena.

Sve u svemu, gledajući što se u Turskoj danas događa, vidimo politička prevrtanja koja nužno vode promjeni stavova.

Duboku utkani korijeni orijentalne kulture i tradicije, te strah pred novim i drugačijim, ostaje daleko iza povijesnog naslijeđa, te se može reći da su promjene putem masovnih medija prozor u svijet  .

Europsko-turski odnosi su u dubokoj krizi.

Turski predsjednik R. T. Erdogan je pragmatičan političar. On čini ono što, po njegovom uvjerenju, najbolje služi održavanju moći i njegovim interesima.

EU je svjesna, da joj treba Turska kako bi donekle ograničila dolazak izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Iraka i Irana. To nema puno veze s vrijednostima, pogotovo ne s europskim.

Turska će  i dalje biti potrebna kao zaštitni zid protiv Rusije i Irana, posebice unutar vojnog saveza NATO.

Pragmatičaru Erdoganu je jasno da ne može preživjeti sasvim sam, bez saveznika i prijatelja. To je razlog njegovoj spremnosti za razgovor s EU-om, a ne to što bi ga zabrinjavala kritika zbog kršenja ljudskih prava ili povlačenje iz Istambulske konvencije protiv nasilja nad ženama.

Možda će Ursula von der Leyen i Charles Michel morati pričekati do 2023. godine. Tada će autokrat Erdogan pokušati ponovo pobijediti na izborima. No, još nije sigurno da će mu to i uspjeti, usprkos svim makinacijama s izbornim zakonima i slabljenju pravne države.

Related posts

Dvije Europe

Zvonimir Milošević

ČEŠKA VS RUSIJA – NEIZVJESTAN DIPLOMATSKI ISHOD?

Tia Milovac

Tenzije na granicama Kirgistana i Tadžikistana

Antonio Obradović

Leave a Comment